Ovo je intervju koji je Masha dala za magazin "Hello!". Uradila je i specijalne fotografije, koje ću probati da nađem i okačim, jer su stvarno prelepe! Inače, ovaj intervju se nalazi u broju koji je izašao 15. oktobra.
Intervju je baš lep i iskren.MARIA SHARAPOVA: NIKADA NISAM BILA ZALJUBLJENA
Atraktivna ruska teniserka o kojoj maštaju muškarci širom sveta govori o sportu, porodici i potrazi za ljubavljuProteklih sezona, Ruskinje dominiraju svetskim tenisom. Kada je atraktivnoj Anni Kournikovoj dosadilo trčanje za žutom loptom, mesto najseksipilnije plavuše na
WTA listi pripalo je njenoj sunarodnici Mariji Sharapovoj. No, lepotica iz Sočija nije imala sreće na ovogodišnjim turnirima, jer ju je povreda ramena udaljila od terena nekoliko meseci. Snažni servisi, precizni udarci, ali i šarmantno, ritualno sklanjanje kose iza ušiju spadaju među osnovne razloge što su sva sedišta u publici zauzeta kada igra Maria Sharapova.
Ako zanemarimo činjenicu da je jedan od prvih ženskih reketa sveta, mlada Ruskinja se ne razlikuje mnogo od ostalih devojaka svojih godina. Svaki slobodan trenutak provodi sa svojom najboljom prijateljicom – majkom Elenom. Dok je sedela na kauču ispod ekstragavantnog baldahina, u modernom hotelskom apartmanu u Njujorku, čekajući da počne fotografisanje za magazin
Hello!, Maria je preko mobilnog telefona pričala sa majkom na ruskom jeziku. Bila je toliko zaokupljena razgovorom, da nije ni obraćala pažnju na to šta se oko nje dešava.
Više je nego očigledno da su Sharapova i njena majka veoma bliske, iako Elena više vremena provodi u porodičnom domu na Floridi, nego sa Marijom na putovanjima. Ulogu pratioca zgodne teniserke dobio je otac Yuri. Trenirao je Mariju otkako je prvi put uzela reket u ruke, a i danas je njen najveći fan. Šampiona Vimbldona rođena je u Rusiji pre dvadeset jednu godinu. Veoma je zrela i nezavisna, upravo onakva kakva deluje na terenu. Nije joj potreban supervizor i najprijatnije se oseća u društvu prijatelja i porodice. Stalo je prati njen dugogodišnji agent, Max Eisenbud iz
IMG-a, a tu su i predstavnici PR službe i sponzora, stilista, frizer, šminker.
– Toliko o mojoj dijeti – šali se Maria, dok joj jedan od prijatelja donosi omiljene kolače sa čokoladom.
Sa visinom od sto osamdeset pet centimetara, Mariji besprekorno stoji beli teniski kostim. U slobodno vreme, kad ne trenira, ova devojka od stila nosi kreacije Prade i J. Mendela. U Njujorku je boravila zbog promocije novog
Canonovog fotoaparata, što je samo jedna od obaveza prema sponzorima mlade sportistkinje koja zarađuje više od dvadeset miliona dolara godišnje. Od 2003, kada je počela da igra grand slam turnire, ovo je bio prvi put da je propustila Otvoreno prvenstvo Amerike. Nije joj bilo lako da donese takvu odlku, posebno ako se setimo da je u januaru osvojila Australian Open, pošto je u finalu pobedina Anu Ivanović, i dospela na prvo mesto na svetu. Ali, povreda ramena učinila je da propusti velike turnire u Njujorku i na Olimpijskim igrama u Pekingu. Tim povodom, na sajtu je obožavaocima otkrila:
„Nemate pojma koliko me to boli...“ Redovno ide na rehabilitaciju, a baza joj je u vrelom Skotsdejlu u Arizoni, gde svakodnevno radi sa specijalistom kako bi izlečila neugodno istegnuće ramena. Plašila se da ne poremeti program, pa je svog fizioterapeuta povela u Njujork da ne bi prekidala lečenje. Ekspluzivno za
Hello! otkriva koliko ju je povreda omela u planovima, koliko joj je važna porodica i rusko nasleđe, kakvi joj uslovi predstoje i šta sve podrazumeva njena uloga prvog globalnog ambasadora brenda
Sony Ericsson.
Verujemo da ste se šokirali kada ste otkrili da ste igrali sa nedijagnostikovanim istegnućem ramena? – U aprilu sam uradila snimak MRI skenerom, jer sam ponovo počela da osećam bolove. Doktori su rekli da snimak pokazuje samo upalu. Međutim, posle nekog vremena, i dalje sam osećala jak bol.
Kako je tako nešto promaklo stručnjacima? – To je dobro pitanje. Verovatno sam sedam ili osam meseci igrala sa pokidanom manžetnom ramenog zgloba. Držim palčeve da ne idem na operaciju. Lečenje je isto kao kod upale, samo što traje mnogo duže. Vraćam se u Arizonu, na još nekoliko nedelja. Toplo je, svakog dana je četrdeset tri stepena, a Skotsdejl je zaista lep grad. Pošto sam pravi fanatik kada je u pitanju hrana, pre nego što sam tamo otišla, proverila sam ima li tamo dobrih restorana.
Imate kuću i u Kaliforniji i u Floridi. Koju od njih nazivate domom? – Florida je moj dom, jer u toj državi žive moji roditelji. Tata i dalje putuje sa mnom, a mama brine o kućama i finansijskoj situaciji. Dobro je kada ste okruženi ljudima u koje imate poverenja. Otac me je učio tenisu od malih nogu. Kada sam imala sedam godina, doveo me je u Ameriku iz ruskog odmarališta Soči na Crnom moru. Kad god sam bila bolesna ili povređena, želela sam da budem okružena bliskim ljudima, a nema boljeg okruženja od porodice. Tatu optužuju da je previše upleten u moj život i karijeru, ali ja znam da mi samo želi najbolje jer sam njegovo jedino dete. On je moj najvatreniji navijač, normalan roditelj, pun entuzijazma i verovatno vrlo nervozan dok igram. Želi da me vidi srećnu, a ne razočaranu porazom. Volim ga do neba. Imamo fantastičan odnos, i ne mešamo posao i porodični život.
Vaša majka je okrenuta nekim drugim interesovanjima? – Ona je deo porodice koji je zainteresovan za umetnost. Voli operu i balet. Divna je, elegantna i inteligentna dama, s veoma toplim srcem. Naučila me je da volim modu. Kada sam počela da igram tenis, trener je rekao da sam jedna od najboljih igračica koje je ikad video. Imala sam jak takmičarski duh da su moji roditelji shvatili da je to ono čime zaista želim da se bavim. Imali su savršeno normalan život i normalna primanja, tako da ne mogu dovoljno da im zahvalim što su se žrtvovali da bi došli u Ameriku, gde smo automatski postali siromašni.
Da li osećate da morate da im se odužite? – Ne, mi smo zaista veoma bliski. U mojoj porodici se ništa ne radi zbog novca, jer svi smatramo da je život mnogo više od toga.
Kakva vas osećanja vezuju za Rusiju? – Nažalost, ne sećam se puno svog detinjstva u Rusiji. Moji baka i deka su i dalje tamo, a Soči posećujem jednom, dvaput godišnje. Ne patim za domovina, jer sam kod kuće okružena ruskim jezikom i hranom. Ipak, odlazak sa ocem na Floridu bio je veliki šok za mene i moju majku. Rođena sam u Sibiru, a u Soči sam se preselila kada sam imala dve godine. Iz jednog veoma hladnog mesta prešli smo u najekspluzivnije odmaralište u Rusiji. Bila je to velika promena koju je osetila cela porodica. Mama je bila veoma mlada kada me je rodila, još je studirala, tako da sam uvek išla s njom na predavanja. Nije želela da idem u vrtić ili predškolsku ustanovu. Htela je da me ona podučava. Tata je najviše vremena provodio na putovanjima jer je imao takav posao.
Zadržali ste rusko državljanstvo? – To mi je veoma bitno, jer u Rusiji mi je srce. U Americi živim zbog karijere, a imam i najbolje uslove za treniranje. Kad više od pola života provedete u nekoj stranoj zemlji, jednostavno se naviknete na nju.
Ambasador ste dobre volje Ujedinjenih nacija. Da li i dalje planirate da posetite oblasti koje su pod uticajem nuklearne katastrofe u Černobilju? – Trebalo je da odem tamo na dva dana, ali sam morala da otkažem, jer ne mogu da propustim rehabilitaciju. Sve će zavisiti od toga kako se budem osećala i da li ću do kraja godine moći da igram na još turnira. Radila sam na projektima sa decom, pokušavajući da im pružim bolje obrazovanje i medicinsku pomoć. Situacija u Černobilju se popravila, ali je tužno što i nakon dvadeset i dve godine mnogo ljudi umire od raka pluća, izazvanog zagađenim vazduhom.
Bili ste razočarani jer ste propustili Olimpijadu, ali su vaše sunarodnice osvojile zlato, srebro i bronzu u ženskom singlu... – To je zaista ludo! Jako sam ponosna na svoju zemlju. Imamo mnogo dobrih sportista i bila sam presrećna što smo osvojili tri medalje u tenisu.
Imate li vremena za ljubav? – Imam. Svako može da pronađe vremena za ljubav. U mom slučaju, to mora da bude veza na daljinu, jer se ne zadržavam dugo na jednom mestu i ne želim da neko stalno putuje sa mnom. Osoba koju volim mora da ima sopstvenu karijeru i život. Ponekad me boli duša kada vidim da mnoge kolegenice bodre partneri dok igraju.
Da li ste ikada bili zaljubljeni? – To je velika reč za jednu dvadesetjednogodišnjakinju. Ne, mislim da nikada nisam bila zaljubljena. Možda i jesam, stvarno ne znam!
Preuzimate li kontrolu u vezama? – Prilično sam nezavisna i jaka ličnost. Znam šta volim i šta ne volim, znam šta želim. Morala sam brzo da odrastam. U svetu tenisa i nema drugog izbora. To ne znači samo udarati tenisku lopticu, već biti profesionalac i ispunjavati obaveze prema sponzorima i obožavaocima. To odrastanje se dešava gotovo neprimetno.
Da li ste ikada poželeli da budete buntovnik? – Toliko volim ovo što radim da postajem nervozna kad pravim i najmanju pauzu. Veliki sam takmičar i znam da mogu da pobedim u još mnogo mečeva. Zaradila sam dovoljno novca da lepo živim do kraja života, ali još je isuviše rano da bih razmišljala o prestanku karijere. Nema potrebe da se ikome dokazujem osim, možda, samoj sebi.
Kakvi su planovi za budućnost? – Ima još mnogo stvari koje želim a postigne. Roland Garros mi je najveći cilj, to je jedini grand slam koi nisam osvojila. U ovom trenutku, jedino što želim je da što pre ozdravim i vratim se u igru.
(Hello!)
_________________
Perdono si quel che è fatto è fatto io però chiedo
Scusa regalami un sorriso io ti porgo una
Rosa su questa amicizia nuova pace si posa
Perdono– “Perdono”, Tiziano Ferro